
Istorija na vašim fotografijama
Postoji jedna konstatacija o tome kako fotografije postaju umetnost samim starenjem odnosno što više vremena prolazi od trenutka nastanka informacije koje su snimanjem ostale zabeležene dobijaju na vrednosti. Najvažnije je to da posmatrač posveti dovoljno pažnje i da fotografiju pažljivo “pročita” i tako otkrije sve ono što se letimičnim pogledom nikako ne može otkriti. Podsetiću vas na deo teksta Bogdana Popovića iz predgovora prve srpske fotomonografije Đorđa Stanojevića (http://www.refoto.rs/dorde-stanojevic-srbija-u-slikama-1902-godine/ ) u kojem doslovno kaže: “fotografije treba čitati a ne letimično gledati”. Kao potvrda ovakvom stavu pre nekog vremena, pripremajući za štampu fotografije koje je snimio čuveni Edgar Dega pažnju su mi privukli lepo obučeni ljudi koji su na ulici nešto čekali. Pažljivo “čitajući” fotografiju, sakrivenog u senci zgrade, pronašao sam plakat na kojem je (na francuskom) pisalo “izbori” i sve je postalo jasno. I tu je sva moć fotografije kojoj za čuvanje kompletne priče jedino (i to ne uvek) treba dopisati i uz snimak sačuvati informaciju o mestu i vremenu.
Drugi deo uvoda odnosno inicijala ove priče jeste sajt https://www.rescuedfilm.com/ o kojem smo pisali svojevremeno i jedna hrpica srednjeformatnih negativa koju čuvam već više od trideset godina, a čiji autor je moj deda. Tih, sada već davno prošlih, godina gledajući moje prve fotografske pokušaje deda je doneo kutiju sa filmovima. Deo fotografija mi je bio poznat jer su sličice (sada znam da su to kontakt kopije snimaka 6×9 cm) uredno bile poslagane u lepe albume. Odmah moram napomenuti jednu važnu stvar: moj deda sebe nikada nije smatrao fotografom i ono što je meni najzanimljivije jeste činjenica da je fotoaparat kupio kako bi fotografisao skoro isključivo svoju porodicu. Na žalost fotoaparati su nestali tokom ratnih godina ali filmove je porodica uspešno sačuvala. Možda je sada pravo vreme da se postavi pitanje o važnosti i vrednosti filma jer je on nosilac originalne informacije, nešto kao analogni raw fajl iz prošlosti. Tokom svih godina bavljenja fotografijom bezbroj puta su do mene dolazile fotografije koje je trebalo reprodukovati i umnožiti. Na pitanje zašto to ne urade sa filma odgovor je skoro uvek bio: pa filmove niko ne čuva, odavno su bačeni. Organizacija koja svoje aktivnosti predstavlja na sajtu rescued film radi na tome da sačuva filmove i sa njih često, ljudima koji su ih donirali, otkriju neku od priča iz njihove prošlosti o kojoj oni nisu pojma imali.
“Aleksandar”, Ljubomir Živković, oko 1940.
“Kiša”, Ljubomir Živković, oko 1940.
Sav ovaj uvod ustvari je vezan za ideju da na Refoto portalu pokušamo da uradimo nešto kako za našu fotografiju tako i za našu istoriju koja svakim danom gubi ogromnu količinu informacija jer svakog dana bude bačen poneki film ili kutija sa filmovima. Prekopajte tavane, ostave i podrume. Otvorite fioke i kutije, pronađite filmove i albume i presnimite ono što smatrate važnim fotografijama vaše porodice i vašeg kraja. Pošaljite nam informacije o tome šta imate kako bi pokrenuli ovu priču, pokazali drugima ono što su snimili vaši preci i na kraju pokušali da krajem godine napravimo knjigu u kojoj bi bile sačuvane ove inicijalne informacije. Kao neko ko je proveo 18 godina u muzeju deo mene opsednut je željom da se sačuva bar deo istorije naše fotografije jer, na žalost, priča o Muzeju fotografije još uvek je samo priča. Informacije i kontakti ka vama koji budete slali stare fotografije mogu se kasnije iskoristiti da se sav materijal sakupi i sačuva u nekoj instituciji. Još nešto: u okviru Refoto škola održava se i analogna varijanta. Pre par nedelja završena je treća škola analogne fotografije. Ovo pominjem iz jednog razloga a to je da pokušamo da uradimo nešto slično onome što rade na sajtu rescued film. Pošaljite nam nerazvijene crno-bele filmove i mi ćemo uraditi razvijanje i reprodukovanje sadržaja. Ako niste sigurni kakav je film koji ste pronašli snimite ga i pošaljite nam fotografiju. Inicijalnu količinu hemikalija za razvijanje oko 100 crno-belih filmova imam u laboratoriji. Ukoliko naša priča zaživi onda možemo pokušati da je nastavimo i eventualno proširimo i na kolor filmove. To znači da vas u ovom krugu pozivamo da pošaljete reprodukovane fotografije i snimljene i nerazvijene (isključivo) crno-bele filmove, a mi ćemo vam poslati reprodukovan odnosno digitalizovan sadržaj, naravno ukoliko nakon razvijanja na filmu bude nečega. Finalna ideja je da nakon svega, na Refoto portalu, objavimo priču koja bi zauvek bila izgubljena. Na kraju godine sve priče bismo sakupili u knjigu koja bi postojala u .pdf formatu ali i kao prava, papirna knjiga izvedena digitalnom štampom.
Ukoliko imate kolor negativ filmove onda vas molimo da nas kontaktirate elektronskom poštom kako bismo pokušali da organizujemo razvijanje tih filmova pod najboljim mogućim uslovima i naravno kako bi i takve priče našle svoje mesto u prvoj knjizi o našoj istoriji sačuvanoj na filmu!
Fotografije preuzete sa ReFoto portala.
Zahvaljujemo se autoru, kao i ReFoto inernet portalu, a originalni članak možete videti na adresi http://www.refoto.rs/istorija-na-vasim-fotografijama/
Više o autoru možete pročitati ovde.